DEPO REPORT: Kakav krš!

Srijeda | 20.05.2009

Tim Clancy, njujorčanin rođenjem i Bosanac po osjećanju, borac je za ekološka pitanja i veliki zaljubljenik i poznavalac prirode i kulturno-istorijskog nasljeđa BiH. U svojim tekstovima za DEPO upoznat će nas sa nekim od prirodnih ljepota, karakteristika i misterija naše domovine. Ovaj put Tim nam otkriva par tajni hercegovačkog krša, od Hutovog Blata pa sve do Stoca

Piše: Tim CLANCY

Kiša je pljuštala kada sam odlazio iz Sarajeva u srijedu popodne. Sunce je sijalo i vani je bilo 30 stepeni u trenutku kada sam stigao u Hutovo Blato gdje sam sreo nekoliko prijatelja koji su proveli dan odajući se užicima sa roštilja, grilovanoj jegulji i žabljim batacima, na ovom najvećem močvarnom tlu u Bosni i Hercegovini. Uspješni biznismen i hercegovačka dijaspora iz Stoca, naseljena u Hrvatskoj, upravo je kupila koncesije i ovdje planira renovirati cijeli hotel.

Stipe Marić, ljubazni hercegovački biolog, čuvar je ovog magičnog krškog fenomena. Njegovo poznavanje flore i faune je neizmjerno, a njegov način prezentiranja kreativan, misaon i živahan. Nije teško zaključiti da mu je ovo životna strast. Zahvaljujući svom neumornom zalaganju, učinio je izuzetno mnogo da zaštiti ovo područje i da poduči lokalnu mladež o velikoj, univerzalnoj vrijednosti Hutovog Blata.  Vožnja brodićem kroz kanale do jezera košta 100KM po čamcu u kome ima najmanje 10 mjesta.

Područje Hutovog Blata

Odlučili smo se za jednu kratku turu, dijelom zato da bismo vidjeli mnoštvo različitih ptica, a dijelom i da  bismo metabolizirali nekoliko litara hercegovačke Žilavke. Ova vodena oaza je istinski prirodni fenomen, iako samo jedan od brojnih koji „blagoslove“ zemlju koju većina Bosanaca naziva „KRŠ“.  To i jeste krš. Ali, Hercegovina je i mnogo više. Ona je bujna... sočna... i vrvi životom. 

Igrali smo fudbala još nekih pola sata i onda odlučili krenuti u Stolac. Ima novog puta koji vodi ka ili iz Hutovog Blata. Postojeći put prilazi kroz Klepiće, malo izvan Čapljine, tamo gdje se Bregava pretvara u potočić za razliku od smaragdne ljepotice koji teče kroz Stolac. Stari otomanski most, mada neki tvrde da potiče još iz rimske epohe, leži pomalo odbačen - ne od vremena već od ljudi današnjice. Ovaj, nekada frekventan prolaz, sada vodi prema stazi zarasloj u travu. Ukoliko ne griješim, most u Klepićima je nacionalni spomenik. Šteta što se tako i ne odnosimo prema njemu.

Prolazimo kroz Tasovčiće, južno prema Stocu.  Sjećam se da sam tamo radio tokom rata. Najprije u izbjegličkom kampu koji je vodila jedna njemačka organizacija, a potom grupa Engleza. Male barake u kojima su bile smještene izbjeglice i dalje su tu, najvjerovatnije naseljene ljudima koji se nisu uspjeli vratiti kućama nakon rata. Ni najmanje neobična bosanska priča, zar ne?

Penjući se uz brdo izvan Tasovčića, prema Domanovićima, pruža se lijep panoramski pogled na Neretvu i na tren se može vidjeti i Počitelj. Morao sam se upitati, s obzirom da se Velež sa istoka uzdiže poput svetog duha, kuda će, dođavola, ići koridor 5C? Počitelj je rijedak dragulj i voziti se iznad njegove stražnje strane izgledalo bi kao grijeh. Nadajmo se da će biti malo pameti kad dođe do ispravnog vrednovanja uticaja ovog puta na okolinu.  

Stećci u Radimlji

Prošli smo kroz Domanoviće i bogata plodna polja Dubrave. Tamo, pod suncem, uspijevaju uzgojiti bilo šta. Kajsije, narandže, grožđe, breskve, kivi, smokve... sve što je mediteransko uzgaja se u ovoj maloj dolini sunca. A ni vino nije loše. Doman i Kum su dvije vrste vrijednog i solidnog vina iz Domanovića. Slična su francuskim stonim vinima.

Već neko vrijeme nisam prošao ovom rutom. Uvijek idem kraticom od Bune do Stoca kad putujem prema južnoj Hercegovini ili Dubrovniku. A nekada sam tako volio da se vozim po malim, vjetrovitim hercegovačkim cestama. Neposredno nakon rata bilo je mnogo manje saobraćaja, i krstarenje po uskim puteljcima kroz neke od najljepših krajolika ove zemlje bilo je za mene uvijek istinska poslastica. U tim prilikama volio sam pustiti makedonski CD „Anastasia“. Film Milče Mančevskog „Prije kiše“ ostavio je snažan utisak na mene, dijelom i zbog izvrsne muzike.

Mrtvi u grobnici Radimlja i dalje tiho počivaju u svojim grobovima. Uvijek se iznova začudim koliko naše vlasti mogu biti nemarne  prema tako značajnim kulturno-istorijskim bogatstvima. Improvizirana i hrđava metalna ograda stavljena je oko zapadne strane 122 grobna spomenika umjesto tradicionalnog kamenog zida i malo brižne njege koju ovo mjesto toliko zaslužuje. Nedaleko od ove mistične lokacije leže ruine Daorsa. Zadnjih godine dva puta sam posjetio Machu Picchu i uvijek sam se sa čuđenjem pitao kako su naši preci uspijevali sagraditi takve megalomanske strukture. Pleme Daorsa, iako ni blizu slave svoje braće i sestara Inka, izgradilo je pažnje vrijedna svjedočanstva svog postojanja i kulture.

Stolac prije ratnih razaranja

Izbjegavam Badanjske jame ovaj put. Činjenica da se rijetke, 12.000 godina stare rezbarije nalaze samo iza ćoška  sigurno je uzbudljiva. Ali nedostatak brige i dobre prezentacije raspukne bilo kakav balon entuzijazma. Nastavljam prema jugu, ka najsunčanijem gradu Bosne i Hercegovine.

Najzad stižemo u Stolac. Ovo staro, helensko naselje primilo je mnogo udara kroz istoriju, ali se sasvim sigurno ponovo rađa. Bregava, rijeka koja neprekidno unosi svjež život i energiju u ovaj grad, teče obijesno kroz kaskade, vodene mlinove i kanale koje je napravio čovjek. Zvukovi mješalica nadopunjuju smirujuće zvukove povjetarca koji dolazi kroz drveće smokvi i narova. Šetamo do kafiću Nota, prema istočnoj strani Bregave. Terasa kafića se nadvija nad ledenom vodom i prati pad rijeke. Samo to što sjedite tamo učini da kafa postane još ukusnija.

Poslije odlazimo u Behar, na kasnu večeru. Hrana je tamo izvrsna, osim premasnog pomfrita. Nakon previše hrane odlazimo na spavanje. Stolac se jednostavno cijedi od istorije dok hodate njegovim ulicama.

Šetnja po Stocu je šetnja kroz vrijeme. A vrijeme je jedna od onih stvari koji nijedna vojska na zemlji ne može ubiti. (DEPO/prevod J. KRATOVIĆ)